crtice
a eto...
Blog
ponedjeljak, rujan 29, 2014
Ne da ide

nego prošlo

da i nema šta više prolaziti.

Niti aduta niti punata. Čak ni za farbu pratiti.

Bacaš onako

da do kraja dođe

kad te već snašlo da si u toj igri.

A rezultat jasan kao

dan, kao sunce.

Iako crni mrak

u stvari

došao na svoje.

prvi-stupanj @ 22:31 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 7, 2013
 

Sad ju možeš zvati

I bako i mama i kevo

Ali ne vrijedi

Da li je otišla ili ju odnijelo

Ne znam

Nema je više

prvi-stupanj @ 18:28 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 6, 2012
Do jesenas još i mogla nekako. Barem bi u cekeru iz šupe donijela tri drveta. Ili za sunčana dana popodne sjedi na klupici ispred kuće i gleda u njive. Ali zimus, niti vatru naložiti.
- Sutra ideš. Htjela ili ne htjela.
Ujutro, stisnuta u ćošku kauča. Posložena posteljina. Staklen pogled kroz prozor.
- Spakovana?
I bez da svrne pogled i bez ijedne riječi upre rukom na zamotuljak pored šporeta.
Četiri potkošulje, isprani ženski kombine, poderane šlape. Lijekovi zamotani gumicom.
89 godina u jednoj vrećici. Sve stane kao od šale.
Posudiš šlafrok u komšiluku i odvezeš kevu u dom.
Da počne drugi život.
Ispočetka.

A kad se poslije vratiš u tu kuhinju, misleći da ideš kući i vidiš da to više nije ona kuća niti ona kuhinja i da je sve skupa otišlo nemaš pojma kud i da si očajno nemoćan za išta suvislo i pravično i da nisi u stanju upravljati svojim životom i da su ti postupci iznuđeni goli jad onda nezaustavljivo reveš. Reveš kao manijak. Lupaš se šakama po glavi, lupaš glavom o zid, porazbijaš što možeš, zguliš polovku brlje, poskidaš sve svece i nesvece, i države i granice, i prošlost i budućnost i usratu sadašnjost i usratog samog sebe i odeš u tri krasne.

prvi-stupanj @ 18:58 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 15, 2012
Potraživanja:
Kao da je lagano od nekog nešto potraživati. Pa prvo valjda treba biti u nekom odnosu, najbolje radnom naravno, pa da možeš potraživati plaću za ono što si odradio. Ali, niti sam radio zadnjih godinu i pol dana niti sam kome što prodavao na veresiju, pa prema tome nema se tu šta ni potraživati.
Doduše, posudio Janku 200 za krstitke. Ima toliko već eto da mu je ta ista mala prošle godine imala i prvu pričest i opet mu posudio 200 i nikad vratiti. Ali, barem prizna za razliku od onog šupka iz birtije što je kukao da mu hitno treba večeras 100 i da mu žena bolesna i da odmah ujutro ima namjeru vratiti, a sad prođe pored mene kao da me nikad nije vidio, seronja jedan. Samo, dobit će on po fanfulji, dobit.
Onom mom bratiću sa sela, neženja, što vazda sam sebi u bradu nešto mrmlja, kad me pitao da je upoznao jednu preko oglasnika i da se dopisuju i ako može da ju samo jednom vidi uživo, dao 300. Mislim se, daleko ti je ta ženska da dalje ne može biti, tri dana puta u nesigurno, a nazad ko zna kako ćeš i teško da od tog ima sreće, ali hajde, neka proba - dao. Pitam ga da kako je bilo, a on samo odmahne. Dobro ili loše? A on opet samo rukom mahne u stranu tako da ne znam kako je prošao i planira li se njome ženiti. Ali ne žalim. Barem je probao. A ne kao ja.
Drugih potraživanja, a bogme niti iščekivanja nema. Nema se čemu nadati. Sve u svemu - nula od potraživanja.
Dugovanja:
Dužan u troje svatove ovog ljeta.
Dužan onoj njegovoj učiteljici što mi dala šećera i vode kad me zamalo šlog nije strefio na roditeljskom. Pa to je bilo više jedinica nego predmeta. Nekako nategli. Završio škole i eno ga sad ubija boga u kauču. Možda bi i bilo bolje da ga nije pustilo, barem bi nešto naučio, a ovako, zaboravio i ono što je znao. A ni banke prebijene ni on ni snaha. Isto fakultet. Ni dana staža.
Brki panduru, ne znam kako se odužiti.
Pred zoru, vraćam se od kuma, kad zaustavlja.
- Daj papire. Je si pio?
- Nu, mislim se, je l' izgledam tako loše?
I vozio u prvoj pod rotacijom ispred mene sve do pred avliju. I sparkirao mi auto na dupriju. Ne bi je ja pogodio do sudnjeg dana. Još magla neka bila s rosuljom. Ma ni sebe ne bi vidio koliko smo popili, a ne crtu. A crte i nema po tim putovima. A i da je ima, ko bi ju vidio od blata. Nemaš ti tu šta ni gledati, gdje bi zalutao, voziš ravno i gotovo. Pa kad dođeš.
Dužan i onom gore ved odavno.
Prvo, ono kad sam skakao na glavu. S crvenim križem na more. A voda bistra, ne kao Sava. Vidiš skroz duboko. Računam - skroz duboko, znači - duboko je. I s nekog bora, sav se ulijepio od smole, rastjerao cvrčke i prekinuo im svirku - ljulj potrbuške ko klada. Valovi  tsunami do Kamčatke. Glava jedva prošla pored ruba stijene, ali zakačim malo jajetom. Ne treba jajetu puno pa da vrištiš. A oteklo, kao u nosoroga.
Drugo, ono za vojsku. Mi u šumu po drva. Cijeli dan sjekli i da ćemo nazad kad ode radilica na zetoru. On u selo po drugi traktor, a tamo skupljaju za vojsku. Bjež' nazad. Pet dana u brdu na suhoj vodi bili. Inače, tko zna kako bi završilo.
Dužan i ovoj mojoj. Trpi žena muški, nema šta. Posve muški.
Što se novaca tiče, nikom ništa dužan nisam. Čista obraza. Ne znam na dug pa me ubij. Kako ćeš posuditi kad znaš da ne možeš vratiti. Bolje nemati.
Saldo prethodnih razdoblja:
E, to je nezgodno. Evo, osvrćem se oko sebe, ali nigdje ništa ni od čega nije ostalo. Ni mrve. Ne znam kako je to moguće, no vrlo je jasno - ništa. Kao da i nisi bio živ. Kao od majke rođen. Rifla koridorka i jakna Jakuševac, to ti je to.
Malo podijelio, malo drugi raznijeli, vrijeme odnijelo. Kod normalnog svijeta ostane svašta. Ako ništa drugo barem jedno vanbračno ili ciroza jetre.
Đuri kao saldo prethodnih razdoblja, eto, ostao nadimak Đura Babura, jer mu je u birtiji jedan od preka za kirbaj tako razbio nosinu da se i dan danas priča. I djeca iza ćoška dovikuju - Đura Babura, Đura Babura.
Nešto mora ostati. Trebalo bi ostati. A kod mene - nula. Doduše, na koliko te mjesta sve nosilo, kolike tuđe stanove farbo i renovirao i započinjao - dobro i da te ima uopće. Sve otišlo na autobus, vlakove, seobe, čekanja i otpraćanja. Izađeš s ruksakom van i svejedno ti na koju stranu. Opet od nule. Niti koga znaš niti koga poznaš, a valja pregrmiti. Nije ni čudo za saldo prethodnih razdoblja da je apsolutna nula. Ustvari, još je to i dobro. Moglo se biti bez jaja. Ovako, ne da se hvalim, bar nešto ostalo.
Planirani priljevi:
Planirani?!! Dobro, ima svijeta koji planira i drži se utabanog pravca. Ima. Ima i svijeta koji živi od danas do sutra, ali bogme ima i nas koji nismo sigurni ni do večeras, a kamoli do zore. Ne treba ti puno da mrak padne na oči. Šta se dalje patiti? Sutra još lošije garant. Vidiš po novinama - došao kući, otuširao se, popio dvolitru crnog i po dvocijevku. Opa. Gotovo.
Planirani priljevi - odakle bi mogli doći? Nemam ideje. A baš ništa drugo i ne radim po bogovetne dane nego kontam kako bi se moglo. I piši molbe, i pravi životopise. Čak platio Buci fotografu da me malo retušira, na mlađe, bez bora i sijedih. Ali jok. Ni negativnog odgovora, a kamoli da te pozovu.
Planirani priljevi - jedino priložiti listić od kladionice, a?
Planirani rashodi:
Ako može nula, bilo bi dobro. Samo, nema se gdje unijeti tekstualni dio, oni traže da se upiše cifra. Koliko ja znam, rashodi sami od sebe dolaze u pravilu kao uplatnice, a tvoje je da platiš. Što se mene tiče, slobodno piši nulu, iako neće tako biti. Nešto de se morat platiti. Neka kazna, opomena, ovrha, zadužnica. Komunalna naknada, gradska pristojba. Nadoplata razlike. Prijelaz na novi obračunu. Nadomjestak za promjenu tarife. Usklađivanje akontacije. Doprinos za. Odbitak od. Prirez na. Za šume, za vode, za kubike, za kvadraturu, za predviđenu snagu, za limitaciju, za prekoračenje, za jalovinu, za odvoz, za javne, za otpadne.
Za grobno mjesto - ma neka ga vade. To neću platiti. Kome smeta? Leži tamo ved 26 godina. Neka vade. Samo, garant će gadovi poslat račun i za vađenje. Neće oni džabe. Ali, platit neću. Neka vade.
Ma rashoda ko drva. Pitaj njih koliki će biti. Ja o tom pojma nemam.
Stanje konta:
Mislim da je bolje nula nego minus. Tako me učilo, sve - samo ne u dug. Iako više baš i nisam siguran da ulazni računi imaju ikakve veze s izlaznim.
Znam ovog jednog, susjed tri kuće dalje - sve na kredit. I traktor i kuća i marva. Sve. Auto, žena ne radi, jedna na fakultetu, druga u medicinsku. I sve ko bog. Svaki dan u birtiji. Član partije. Nedjeljom prvi red do oltara. I nikome ništa. Štima i ulaz i izlaz.
Čudan je taj knjigovodstveni te. Nekome to kao od šale. A vidi u mene, sve same nule i dubioze.
Totalni saldo:
Potraživanja: nula.
Dugovanja: nula.
Saldo prethodnih razdoblja: debela nula.
Stanje konta: nikakvo. A ni do čega mi i nije.
Na koju sad stranu. S čime. Gdje zakucati. Posla ni od korova, a bez prebijene banke.
Za otkinut si jaja.
Kad već nisi imao muda.

 

prvi-stupanj @ 21:33 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 9, 2012
Vrećica sa znakom apoteke polako kroz crveno preko tri trake. Truba, kočnice, truba. Jedva, starački. Vjetar lamata raskopčani baloner. Šepesa na lijevu. Ni pogleda. Razdrljeni ovratnik, flanel košulja. Patike na šljokice od unuka. Uljepiti pramenovi sijede rijetke. Trenirka još sindikalna. U hladno. Na konzervu. Od doktora. Pogoršalo.

prvi-stupanj @ 22:20 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 23, 2011
i onda ti se život svede
na to
da u magleno jutro hraniš golubove
kruh od jučer, margarin i čaj
iz kuhinjske krpe mrvice na doksat
u pidžami pored širom otvorenog prozora
lamataju krilima, dva slete
gledaš
kljucaju, trojica kruže, oprezno zatvaraš prozor
pa buljiš kroz staklo
zatvoren
oni vani
ti iza
i
već gotovo

prvi-stupanj @ 22:06 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 25, 2011
Priča mi jedan – prijatelju, za jaja moraš unaprijed sve pripremiti. Ako su gotova, a ti tek onda ideš rezat kruh – nema ništa od toga. Tanjur treba biti spreman. Krastavac tegla salveta. Sve unaprijed promišljeno, pa tek onda uzeti jaja.

I gledam ga. Gladan. Ide praviti kajganu. U tavici komadić maslaca i uzima jaje u ruku. Kucka ga o rub štednjaka. Ljuska  jedva dobila crtu od udarca, a on s dva palca oprezno probava raskoliti jaje.

-          Čuj čovjek, što se patiš. Opali ga.

-          A tako ja to. Iz navike.

-          Navika ti je ogledalo karaktera. Kad si već uzeo jaja u ruke – gotovo je. Razbij, peci i jedi. Idemo dalje. I naravno, dok ga tako napola razbijenog čerečiš garant ti svaki puta upadne komadić ljuske pa ga viljuškom prpaš. 

-          Da. U pravu si. Ali neki zato prvo jaja razbijaju u zdjelicu. Ja nisam navikao.

-          U zdjelicu?

-          E, u zdjelicu. Što ako bude mućak, a ti ga neoprezno ubaciš u tavicu? Zato je bolje oprezno. I zbog ljuske isto. A?

-          Je si ti ikad vidio mućka?

-          Ne.

-          Pa čovječe, mučak ti je tek teoretska kategorija. Narodna predaja, a u biti samoizdaja. Kao i svi drugi religijski postulati, uvijek u službi poretka e da se ne bi štogod promijenilo. Tjeraju u tebe strah da budeš ponizniji. Nema puno od opreza do kukavičluka. Sinonimi skoro.

-          A netko nekako.

-          Da, kao onaj, jebeš ga, mora se kazati, Bosanac, on lupa jedno o drugo. Razvali ih, jaja padaju u tavicu, komadi ljuske u smeću, ništa sranje u tavi, prži se sve u šesnaest. Nema taj hemunga. Jaje o jaje i gotovo. A ukusno. Tuce manje od minute. Dobro, onda je bio mlađi. Što ti je jedno jaje. Ni za zub. I tko je vidio onda slaninu u jajetu. Čista jaja i stari okrajak od prekjučer. Ožeži. A ujutro, kao da sinoć ništa nije bilo u tavici. Može opet. Obrije se, hladna voda ispod pazuha i odmah negdje napolje. Nećeš  njega naći u šlapama i šlafroku. Ma jebo te jaje – kaže. Ima li gdje posla, novaca? Kakva ucviljena treba za pod  bubrege?

-          I gdje je sad?

-          A ništa.

-          Kladionica, piva?

-          Ma jok. Znam da mu netko otrovao kera i pokupio skoro tonu puževa. Imao farmu. A bio i s nojevima. Slabo nešto išlo. Ali, barem je jaja bilo. Uf, što smo ih derali.

-          Svako po tuce?

-          Četri pet po glavi - taman.

-          A vidiš, baba Milica na primjer, u lijevoj drži jaje, a u desnoj svinjokoljski nož pa tupom stranom jednim udarcem razbija u dva dijela i odmah s njim na vrelu mast. Jaja idu kao na traci. Kres kres, cvrč cvrč. Požderi i svi marš na njivu. Što se ima tu kenjati. Nećeš živjeti stotinu godina.

-          Pa to ti ja kažem. Čovjeka ti najlakše prepoznati kad peče jaja. Je li on s njima mile-lale, neće se taj vruć vode napiti. I uvijek nekakve pripreme, predostrožnost i lažni obziri. Samo oteže u strahu od odluke.

-          Daa.

-          Imaš probleme? Prazan želudac? Ma razbijaj ta jaja, što se ima tu čekati.

-          Da postanu mućak. Hehe.

-          Mućak i seronja, na isto ti to dođe.  Samo ti čuvaj jaja.

prvi-stupanj @ 14:37 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 2, 2011
Beton moraš prekriti da mu se ne vidi traga. Gad krade toplinu. Ni ljeti taj nije topal. Ako ostane neka mala nepokrivena mrva odmah  ju odnese vragu da se on grije na moj trošak, u njegovu korist i na moju štetu. Svejedno da li ugurava hladno ili odnosi toplo. Nema druge nego što dalje od njega.

-          Pet cenata dovoljno?

-          Ispod deset ništa. Da se mene pita petnaest je minimala. Ali prvo ti je sjebati vlagu. Prvo vlagu. Ta ti se širi i vertikalno i frontalno. Zauzme svaku poru i onda ti se toplo nema gdje ugnijezditi. Ne dobiješ ti upalu zgloba što se zglob upalio od vrućeg, nego ga sjebe vlaga i zima.

-          Ne štedjeti.

-          Si. Inače ti ne gine kufer. Šine i kilometri. Kad si ti vidio nekog iz toplog da ga zimogroza tjera po bijelom svijetu? Kad? Može onako zbog iskoraka, ali se papak može uvijek vratiti.

-          Spiči ću ja i prozor. Od plafona do poda. Pa neka oslijepim od svjetlosti.

Legneš ispod lijevka, otvoriš pipu i vreli pijesak curi po grudima. Toplo gore, toplo dole, toplo po bubrezima.

-          Spiči ti dva. Jedan na istok pa ti zorom zraka otvara, a jedan na jug, preko cijelog zida.

-          Spiči ću.

-          I pod puno drvo. Ništa farba. Čisto drvo. Ona dva milimetra laka uvijek hladni.

-          Šta ti je teško malo voska, starom krpom uglancaš pa slobodno bos po mekanom toplom tapkaš.

-          Što dalje od betona.

-          Ja prvo uzmem najlon. Sve prekrijem. Ekserima na zid, posebno u ćošak gdje ćeš spavati. Pa novina, papira, nije bitno koliko, samo ga stavljaj. Opet najlon pa kartona. Ali ništa vlažnog.  Znaš kako karton prima vodu? Kad ga poliješ, kapi polete po njemu i rekao bi -  ništa. Ali mauna. Već je defektan. A da osuši, e moj Miki...Bolje ti je odmah zaboraviti. Oprezno  i zicer suho. Kutija danas kakvih hoćeš. Uzmeš si nešto po mjeri, da je komotno. I prođe.

-          Samo, nagodinu...

-          Da. Nagodinu.

prvi-stupanj @ 12:02 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 26, 2010
Čim se mozak uključi u igru, piši kući – propalo.
Racionalizirati emociju je znak da sebe čovjek ne pozna. Strah od samog sebe.
Ili, kao ono, nemoj ništa dirati jer sve češ pokvariti.
Ma to je super, ako se ima šta stvarno za pokvariti.
Ali, baš me zanima, kako se to ustanovi sve unaprijed. Uvijek pesimizam prije nadanja.
Sva očekivanja smo pretvorili u deža vi.
A kako smo samo pametni i promočurni?!
Ma genijalci. Uzor i za veliku i za malu misu. Pucamo od smijeha i zadovoljstva.
Ladicu sa željama ispraznili. 
I ne proba čovjek pitu, ali kaže da ne voli.
Put razuma je put osiromašenja. Posebno duha, emocije, doživljaja, igre. Ama cijelog života.
A šta čemo pričati kad omatorimo?
Kako smo se svesvrdno trudili cijeli život da sve ostane u divnoj sivoj boji.
Čime će se čovjek moći ponositi ili stidjeti?
Ta nije valjda da ću unucima pričati samo o onome kad sam kao mali krao tudje trešnje i kamenom iz šlajdera razbio izlog na robnoj kući.
A da je od tada sve bilo jedan sigurno beznadežan, isprobani utabani put u jednom smjeru.
Jadno je to ako adrenalin i digestiju diže samo šef na poslu ili porodična svadja zbog besparice.
Kao, mi se čuvamo za kasnije. Tad, kasnije, će se živjeti kako se hoće.
Ma nemoj.
A baš je jako puno ostalo.
Ako se odmah ne dignem možda je več večeras fajrunt. Popapala maca.
Život ne možeš ponijeti sa sobom šet stopa ispod zemlje.
A ni ovih mojih pet banki se neće više ponoviti kao ni onih još malo pa osamnajst, ni onih 32-33, niti bilo koja što je prošla onako bezimeno.
Samo hrabri padaju u bunar. I izlaze iz bunara samo hrabri i opičeni.
Ostatak to gleda u sapunicama na TV.
 
A kad ih djeca pitaju tata da što je to bunar oni odmahuju glavom, kukavički zaobilaze i pričaju laži. Srame se samog sebe.
A kad kčerka kaže da njena drugarica ima dečka, onda mudre glave govore kako je njoj još rano za to, da se drži škole, heklanja i pjevačkog zbora u crkvi, a da je onoj mater bila ista takva i da je samo sa momcima šurovala. A mama bi najradije pukla od ljubomore.
Kad je čovjek licemjer prema samom sebi i laže samog sebe, ajme se onda njegovima, a i još gorje njemu samom.
 
 
prvi-stupanj @ 00:00 |Isključeno | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Vjerovao ili ne, snijeg je padao.
Sve se zabijelilo. Pahulje piče ko mutave. Vrte se ono po zraku da kao koja će kasnije pasti.
Ja trk po gvojzerice, kaput, dukser gače, vunene čarape i lopatu za snijeg pa niz stepenice.
Kad ono - asfalt s psećim govnima.
Ma, jebote, šta je ovo, da nisi pošandrcao. Di je snijeg nesto.
Povučem se u haustor da ne prepadam ljude, jer vidim da se pogledi ljepe na moju opremu.
Malo se zbunjeno počešem ispod jagnjeće šubare što mi je pokojni stari onomad donio iz Lenjingrada.
A rekao bi - miriše zrak na pahulju. Sto posto.
Skinem skijaške naočale - ništa.
Ako pitam nekoga šta je sa snijegom, bojim se slegnuće ramenima. Šta ću onda.
Hajde ti baja gore nazad u krletku pa razmisli malo.
Kad sam ušao u predsoblje, ona taman izlazi iz kupatila i s onako malo poviše razrogačenim očima no inače pita da gdje sam bio ili kuda se spremam.
Snijeg - rekoh. Pahulje piče.
Ona odvažno ode do prozora te kao malo klecnu u koljenima.
Ni riječi. Samo je sjela. Laktovi na stolu i dlanovi na očima. Vidim tresu joj se ramena, ali da li se smije ili.
A skoro pa bi se mogao zakleti da sam kroz prozor čak vidio jednu pahulju kako je raširila suknju, ono umjesto padobrana, i da mi se malo izbeljila pa se naglo okrenula naglavačke i uhvativši nekakav dobar vrtlog vješto kroz grane sačuvaj bože na šta liči drveta.
Lete tamo-vamo. Smijeh. Luda igra. U krug. Bez veze.
Koja dobra zajebancija - pomislih. Baš im zavidim.
I sad - sve te zimske stvari razbacane po sobi. Sjedim onako na pola guza spuštene glave s kašmirskim šalom, pletenim rukavicama, termo štramplama (pošto u toj brzini dukserice nisam našao) i futrovanim kožuhom, a ona u bademantilu i peškir-punđom na glavi raskolačenih očiju s rukama na ustima.
Smognem nekako malo snage i odem do prozora.
Džaba gledam.
Neki hladan znoj.
prvi-stupanj @ 00:00 |Isključeno | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, prosinac 25, 2010
eto, ja ću bit tamo iza čoška, ponekad proviriti - tek toliko da vidim da nije kakva napast navalila šta namakne kicoški šešir, podkreše brk, gnoji crne dlake na grudima i pod pazuhom,
gleda i skida
ma u stvari šta bi čirio s pola oka - mrdni malim prstom, namigni, ma dosta i da pomisliš
znaš da sam na klupi ispod kestena sa raširenim kišobranom da me ne bi šišarke po proćelavom tjemenu,
piva svakako dopola popijena i topla, mjesta kao tobož ima, a da li kud vozi ili samo stoji pretakajući
i kad se uhvatim gdje prevrćem zaboravljeno
e da nije krajnje sumnjivog, ne baš čestog, više napopreko nasilu, od jada straha nesigurne čežnje
aj aj "je l` moguće uopće"
ko to dira katanac, pušta li ili zatvara
a drago nekako dođe, čak sam u par navrata stavljao ruku niže lijevog ramena
svašta
od kud to sad - možda
ili, lijepo dešifrirati, naljepnica, ladica, signatura, registratura, kvačica pored
a ne bi
šta fali podstanaru- neka ga, jest da je krakat pa moram pored njega spavat na kant i sav jorgan navuče na svoju stranu, plus ujutro brabonja da je kava tanka
a gledam ispod oka - obrva se malo podigla
a o onom repu, majketi kako li se samo kočoperio iz čista mira na po ulice, jednostavno mahao tamo-vamo
"eto, vidiš me, a?"
samo sam spustio pogled, tobož nehajno odmahnio rukom, ali bez odgovora, zabezeknut
bogte mazo koji klinčeviti rep
šta li mu je bilo kad se onako klatio na sve strane
rep i po
rep repova
rep da ti srce stane
 
prvi-stupanj @ 00:00 |Isključeno | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 23, 2010
Jednom, tada sam još i mogao roniti, izvadili pet šest komada periski. I ide jedan stari. Star kao ona stijena s koje skačemo u more. Obrazi, ne znaš da li kao bademova kora ili kao onaj kamen, škriljac.
Kaže - dico, mogu li i ja dobiti zalogaja. Nisan ih ija ima, more biti, i četrdeset godin.
Uzeo tu perisku. Skinuo crne sandale i vunene čarape i zasukao crne hlače do koljena (noge bijele, nikada takve bijele nisam ni vidio), zagazio u plićak i sjeo na kamen. Nekim malim nožićem otvori školjku. Propere u moru. Nešto odreza i baci galebu što se odjednom stvorio pored njega. Rezao je na male komadiće i polako žvakao. Valovi bi zapljusnili po onim zavrnutim svečanim hlačama, no on se nije obazirao.
Mi smo se nesto zezali.
A on sjedi.
Ova mi šapće, pusti ga.
Sjedio je dugo. Jako dugo. Gledao negdje u more. Daleko. Da li u djetinjstvo ili negdje naprijed, u budućnost neku, nisi mu mogao vidjeti iz očiju. U neko doba, tko zna zašto, ustade, uze sandale i debele vunene čarape pod ruku, i onako bos, po onom ljutom, ali baš ljutom kamenu, krenu do one masline, one što sama za sebe raste... Pomislih, sigurno se zaželio hladovine, no on ne sjede, nego se nasloni na nju, pogleda gore u krošnju, nešto očima pretražuje po onim granama, pa spusti pogled u ono malo crvene zemlje što se sakrila između kamena, dosta dugo je gledao tako spuštene glave, i kapu skinuo, par sjedih kratkih dlaka, bijelo tjeme, a onda nešto, kao da ju je onom hrapavom šakom pomazio ili potapšao po deblu, rekao bi čak, kao da je u jednom trenutku malo uzdahnuo, jedva primjetno, i onda, prolazeči pored nas, onako bosonog i gologlav, reče - hvala djeco.
Polako, kao da ga onaj kamen i ne žulja, ne po kozjoj stazi, nego onako ukoso, malo lijevo, ode negdje gore u brdo.
Došao, onako po prilično svečano obučen, a otišao bos. Kapa, crni sako, sandale, čarape ispod ruke.



prvi-stupanj @ 00:00 |Isključeno | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 22, 2010
Skupljao je kesten, šipak i glogovo trnje. Žireve s kapicama na jednu stranu, bez kapica na drugu stranu. Šišarke u drugi džep.
Njoj se u kosu umjesto crvenog karanfila upetljao suhi list. Vezala pupoljke vrbe u male snopove pa ih okretala prema suncu. Kažiprstom prijetila pauku - ti nezasitni jedan.
I normalno, nekakav zid. Iz bloka, sitne lomljene cigle i kamenja, s puno maltera. Neprijateljski kvrgav, grub i visok. Šiljci, bodljikava žica. Na vrhu iz betona vire komadi stakla. Namjerno lomljene boce i zrcala i sve okrenuto prema gore.
Magla i vlažno i ružno. Mrak bez ikakvog smisla.
On skine patike, a ona mu napravi lopovske ljestve. Pa prvo nogom na njene spojene dlanove, pa raširenim rukama tražeći oslonac na zidu na njena ramena. 
Kratak. 
S obe noge na njenu glavu. Na vrh tjemena.
Spominjući sunce kalajisano i svetu Petku gore je nasumce pipajući krčio prolaz. Tek kad se propeo na prste uspio se uzventrati. Dobacila mu patike. Nagnio se preko pasa glavom na dolje po njene ispružene ruke.
Grebala nogama, guzica vuče nadolje, tanka zelena suknja malo poderana, ispod lakta nekakva dugačka friška poderotina. 
Sjede naslonjeni rame o rame. Noge slobodno lamataju po zraku. 
Eno ga izlazi. Vidiš tamo iznad kukuruza kako se crveni, a?
Ma zabole me uvo za tvoje sunce. Cijelu noć dežuramo ovde. Svaki dan isto. Jedno te isto  sunce - nema 153 sunaca, šta si zinio u njega ko som.
Prvo iz ruksaka izvadi fraklić, malo poljubi usnama.  Namršti se, pa još jednom potegne.
Drži.
Brk se nasmijo.
Pa dve pečene kiflice s džemom od šljiva. Pa termosica s kavom. Pa dva pileća batka, kuhana jaja, paradajz sitno rezan, sir, krastavci, ladna piva, krempite, šnenokle, pita mađarica, kulenova seka, turšija i turpija za nokte da ne moraš grecat po zidu ko čimpanza.
Jebote šta ti je imat dobro žensko. Vrijedi tri put više od pola života.
Ili kad se na tepih izvali potrbuške. Svakim komadićem tijela pritišće pod. Krakovi razbacani. Kao nešto tipka, a u stvari samo izaziva onim repom šta se klati.
Namćor na kuhinjskom stolu pravi nekakve planove, dijagrami, lude krivulje - kalkulira momak.
Normalno, u pozadini čuješ "Kraj kraj bejbi".
Šta drugo da joj čovjek radi nego da ju špicokom šuketne u rebra. 
Zagrlila ga ispod ruke. Glava naslonita na rame. Hodaju.
Dobro ono tvoje sunce.
A eto. Jašta nego dobro.


 


prvi-stupanj @ 00:00 |Isključeno | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 20, 2010
Trgnem se iz mukle samoće ledenih bijelih zidova bez ijedne slike - ta nije valjda da je to po prozoru netko kucao, onako s četri prsta kao iz redenika - trrr, trrr, trrr.
Primirim se. Dobro načulim uši, ali bez da se mrdnem - možda će opet.
Ma, čuo jesam nešto.
Pa jednim trzajem lijevom rukom odmaknem jorgan na sav šir tako da je hladnoća ostala iznenađeno zabezeknuta nad tako nesmotrenim činom, a ono malo topline šta je bilo skriveno još se više sklupčalo u malu rupu ispod jastuka, te onako u boksericama i sumljivo otkuhanoj potkošulji, bosih nogu direkt u mrak, kroz par koraka blata i magle do poštanskog sandučića.
Iako je srce bubnjalo ko mutavo - garant se ona javila - prostor je zjapio prazan. Malo slegnio ramenima, skoro pa mi se izvinjavo šta nema ništa u njemu.
Aj dobro nisi ti ništa kriv, izvini šta sam te otvarao.
Dobro da je prošla ponoć pa nema nikoga na ulici, ali za svaki slučaj glavurdom lijevo-desno i kroz polusmrznito blato tiho na prstima, vrata još tiše, ključa svakako nemam pa ne moram s njim tiho.
Onog malo šta bilo u onoj rupici ispod jastuka ni traga. Ona druga šta bila zabezeknuta sad se izvalila na plahtu. Mrtvo hladno.
Pogledam mobitel - esemesa nema. Nema ni neodgovorenih poziva.
Ne bud lijen, pali kompač. Ni tamo ništa. Jedan jedini njen mejl još tamo negdje od proljetos. Čuvam ga ko relikviju.
Kud baš na nju da natrefim i njoj da se nadam.
A znam da neće.
Brzo me uhvatilo. I još ne popušta.
Ništa. Obuci rifle. Čarape. Kapu preko ušiju. U mrklom mraku glavu ispod jastka. 
A pročiće i ova noć.


prvi-stupanj @ 00:00 |Isključeno | Komentari: 11 | Prikaži komentare
subota, prosinac 18, 2010
 

sitna kiša kenja, tek počela, više onako k''o ojača rosulja, tek toliko da pravi blato. blato je inače specijalitet ovog mog kraja, tu samo lud čovjek pere auto, nose se čizme u svim mogućim oblicima i u svakoj prilici. cure dođu do vatrogasnog doma na zabavu u čizmama, pa se pred crkvom preobuavju u štiklice, narede kike i repove, plastični cvijet u kosu, onako sa strane iznad uveta, podebljaju karmin, otkopčaju dva dugmeta ispod vrata, jedna drugoj hihočeći nešto šapnu u uho, udare se guzovima, tobož malo nategnu prema dole one suknje šta se inače same od sebe penju prema gore, pa bez velikog prenemaganja - navali. 
da, gdjegod pogledaš blato i kako god da se trudiš vidjeti nekog bez čizama nečeš uspjeti. ne znam je li velečasni gore za oltarom ima borovo ili brizele. 
elem
sve sam više sklon shavaćanju da je život poprilično grub i da mu osjećaji nisu bolja strana, 
a i upoznajem neke drugačije ljude od mene. oni jednostavno šta naume to i ostvaruju ne obazirući se, bez suvišnih pitanja, donose odluke kao šta ja zapalim cigaru.
i šta me još posebno čudi, ne samo da imaju po jednu, onu oficijelnu šta ih čeka kod kuće, nego imaju po pravilu još jednu, kao stalnu vanjsku, drugu  redovnu - šta bi se  kazalo, te još jednu ako ne dve za onako - nek se nađe,
pa majketi kako kod njih radi ta kemija, kad prije, gdje se ukibiciraju, po čemu se prepoznaju, ko ništa, i opet sve u redu
a sinoć, bolje kazat - noćas, sam bio s društvom kod jednog prijatelja, dve gitare i jedan šta pjeva ko mutav
gledam ih, sve su to ljudi preko 40, bliže pedesetoj, pjevaju bogte mazo da se sve ori, kao eto, to je normalno, glasnice pucaju, vratne žile nabrekle. svašta.
da
kava popijena, vatra mi se gasi, mokra i sirova drva, cmolje umjesto da pucketaju, peč katastrofa loša, zima
idem se probat malo uljuditi
živila



prvi-stupanj @ 00:00 |Isključeno | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 12, 2010

Šta ju više ložiš to je hladnije. Rođeni glas se odbija od zidove da se prepadneš samog sebe kako iznenađujuće propalo zvučiš. Isto ti je i u malenoj sobici u kojoj slažeš prazno stopalo do stopala kako bi se provukao pored jednog jedinog ormara do jadnog kreveta, kao i u ovoj ogromnoj sobi punoj  kubika gdje korak zvoni kao očaj u kasarni, besčutno besmislen. Bride bridovi neispeglane štirke. Ledena plahta. Niti tri deke ispod niti dva jorgana iznad. Nepomaže. A ona grebe po zidovima. Kucka li kucka. Škripi do bola da samo još jedino možeš mahat glavurdom, čvrsto stisnutih očiju, lijevo desno. Neki si naspu još jednu, drugi skuvaju još jaču i još gorču.

Pa se prije zore trzneš, žurno pospremiš sa stola ona dva prazna zgužvana arka i olovku slomitu popola. Možda kogod naiđe pa sramota.

Jedna šaljica, jedna kašikica kave, jedna kašikica šećera. Hoklica i leđa naslonita na vatru. Puna pepeljara. Zaleđeni soc.

A magla nikad ljepša – možeš galamiti koliko hočeš, možeš pjevati, možeš hodati gol, možeš se bezprizorno ljubiti. Neobrani kukuruzi jedini svjedok. 

prvi-stupanj @ 00:00 |Isključeno | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, studeni 27, 2010

Čovjeku od kompromisa tako izgleda i kičma. Na sve strane izsavijana. Puna gula, kvrga, neravnina, zavijutaka.Strma padina. Oštra krivina. Blagi zavoj. Pregrčeni šlauf. Labavi čvor. Prebrikani osječaji. Bajpas na bajpas. Serpentina do serpentine. Ali prema dole. 51% pad. Strmopizdica. Poput onog nesretno posađenog drveta. Bori se da dođe do malo sunca pored onih velikih što su si uzeli i prostora i maha, pa tako svake godine hvata novi pravac ka suncu. Ostalo vržljavo. Na kraju mu i rođene grane smetaju. Od svog lista ne vidi svjetlo.

Ono što i zvuči kao - ja to hoču – više su iznuđeni potezi. Biranje između dvije loše varijante.

Druga stvar je meandar. Tu se rijeka zadovoljno i spokojno mota kao zmija na suncu. Strme klance, planinske brzake, brane i vodopade je prošla i sad se u miru može izležavati. U ušće joj se i ne žuri. Iako zna da tamo zasigurno ide. Kad god dođe dobro je došla.

prvi-stupanj @ 00:00 |Isključeno | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, studeni 19, 2010

 a hoćeš pušiti u neko gluvo doba noći, nema ti druge nego zabosti njušku ispod kauča. Znam da ima jedna tamo. Skotrljala mi se prije mjesec dana.

Zaviriš čučeći glavom prema dolje, ali naravno – ne vidiš ju.

Onda nervozno legneš potrbuške na pod, kad te tamo dočeka nekakav iznenadni ili mrak ispod kauča; otkud sad tu mrak ispod kauča, a u sobi fino gori sijalica; dakle, mrak se sakrio; zaboravljeni mrak; gunđajući probaš ignorirati mrak, pa kao tobož čiriš u taj mrak; pošto vidiš lijepo da i nije baš neki bezazleni mrak koji lako popušta,a baterije garant nemaš, ili imaš ali nevalja, nakreneš glavu u stranu, ali smeta ti nos da bi žmireći na jedno otvoreno oko, ono drugo širom otvoreno  potpuno priljubio rupi ispod kauča; probaš zavuči ruku, ali ruku možeš zavući samo do kraja dlana, dalje ne, preusko, a na dlanohvatu – ništa.

Sjetiš se da bi bilo dobro probat čačkat lenjirom, pošto je on tanak i dugačak, ali lenjira  nemaš; bio bi dobar i žarač, ali nemaš i njega. Jedino da odeš kod komšije u dvorište pa da uzmeš podupirač za veš, a možda bi i bio debel da se provuče kroz rupu; garant bi bio i predugačak.

Unaprijed znajući, ali za svaki slučaj, probaš onim batrljkom slomljene kuhače malo čeprkati ispod kauča, ali osim paučine koja ti i nije ulila bogznakakvu nadu, ništa ne izvučeš.

Grabilica za supu okrenuta naopačke je fakat malo duža, i fakat je donijela rezultat – izvučena su tri dokraja popušena i zgvrčena i sasušena pikavca, jedan čep od pive i nekakav jako zgužvani papirić. Kad sam ga malo poravno na parketu sve bi rekao da mu je naslov bio „od sutra“ i počinje sa „radikalne promjene su ti neophodne ako želiš prekiniti ovo očigledno srljanje u prop..“

Dobro, rekoh, znači generalka je u pitanju.

Pribavim dva mala tronošca koja ću podbaciti nogom ispod kauča kad ga dignem u zrak, ali ga prvo trebam malo odmaknuti od zida da imam mjesta, ali naravno smeta  tepih da ga izvučem, da bi tepih malo pomako, treba makniti i stol i stolice koje stoje na njemu; no dobro, imam ja i vremena i živaca i fakat mi nije u životu ništa mrsko, nebud lijen, stolice u kupatilo, pošto nema balkona, stol na kauč, pomakni tepih, povuci kauč, vrati stol, hoo ruk, kauč u zraku, hoklice – prvo lijeva pa onda desna, i evo ga – uteko mrak ispod kauča, nemam pojma kad i gdje je nestao, ali ga fakat sad više nema.

I kad tamo ispod imaš šta vidit. Čudni svati.

Četri čepa od pive, tri čepa od vina (plutani, moliću lijepo, plutani – ipak sam ja gospodin u godinama), jedan čep od fante (taj moj nije garant pošto sam fantu pio zadnji puta u rano ljeto 88-e, pamtim još dan danas taj kobni dan), jedna muška crna čarapa, malo ukočita, samoimobilizirana, upaljač koji ne radi, velika žuta petobanka, zgužvano pismo, garant ljubavno pošto je pisano crvenom tintom, ali ga neću sad čitati pošto sam nervozan zbog cigara, čitaču kasnije, sasušiti uložak, napušteni brlog od miša šta je zimus probao naći ovdje utočište, ali se debelo zajebo, dva papirića – na jednom piše „važno“, ali mu se ne vidi sadržaj nego samo redni brojevi, a na drugom je naslov  velikim slovima „e sad je dosta“, no i njega ču čitati kasnije, gdje je cigara, račun iz trgovine s nekim iznosom u milijardama, jedva sam izbrojao nule koliko ih se naslagalo, štipaljka, rajsnigle, pet krivih eksera, ali krvnički krivih, jedna stvrdnuta žvakača, mislim da je okus malina, tako bi rekao po izgledu, plivadon i nekakva kapsula, prazna kutija šibica, šarafciger – a nema gdje ga sve nisam tražio, mamicu li mu.

Uza sami zid, uz sami kraj kauča – cigara.

Fino, mislim se, nisam ga trebao ni izvrčati ni pomicati.

prvi-stupanj @ 00:00 |Isključeno | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 15, 2010
Jednu sliku imam, ono pravo, sexi. Hard core.
Ja u kupačim gačama. Lično mislim da su mi broj ili dva veče. Ili je nekakav materijal koji se rasteže. Ne znam.
Na Savi. Na splavu. S prijateljom pokrivam krov na daščari. Strm krov. Alpski stil. Sve je jako usko i sve se jako ljulja na vodi.
Nekakav komarac napao kao lud. Rojevi oko glave. Valjda idu na znoj, što li. Grizu ko mutavi. Idu u oči.  
On gore na krovu. Sjedi na rogovima. Ja, dolje na ljestvama, čiji je jedan kraj na splavu, a drugi u privezanom čamcu. Ljulja se grozno. Ubi bože improvizacija. Računamo – ako padnemo, pašćemo u Savu.
Jedna noga mi je na ljestvama, a s drugom sam, kao da pravim baletsku špagu, na početku krova, i dodajem njemu onu ogromnu salonit ploču.
Fali njemu milimetar da ju dohvati – fali meni milimetar da mu dodam. Ne mogu više raskrečiti noge nego što jesam.
 
A one, odozdo – klik.
Možeš mislit šta su uhvatile u gro planu. Moja jaja.
Gravitacija i nesnosna sparina napravilo svoje. Rastegla se. Ljuljaju se. Ispala iz gača. Objesila se prema zemlji. Vise i njišu se.
Pa još odozdo kada se gleda, žablja perspektiva, sačuvaj bože kolika su...Nisam ni ja znao.
Moje lice, kao kod pravih porno zvijezda, gore, visoko, u pozadini. Gleda u nebo. 
A u stvari, gledam u nebo, jer dodajem čovjeku salonit ploču.
 
prvi-stupanj @ 00:00 |Isključeno | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 10, 2010
trčo ja tri dana zaredom, pravac s posla na
biciklo i pravac u polje, lenija jedna šta ide
pored kanala obraslog po sredini šašom i trskom a
sa strana grmljem i u tom grmlju mi bio zapeo za
oko jedan grm šipka, crveni se mulac ko trešnja s
proljeća, sve posivilo samo on prkosi, oho reko,
tu si bato, tebi sam se i nado, i krenem ja brati
kad ono moj prijatelju nije to baš tako lagan
posao ko šta sam zamišljao, trn amo bodlja tamo,
prvo mi se omotala oko noge, pa pružio ruku lagano
u grm, al' nazad na sve strane škripi i grebe i
dere i zapinje, dobro reko, samo se ti hihoči
mrcino jedna, obraču ja tebe, a on mi pokazuje
šipak, kao e da baš očeš, o čača li te zakarto
tvoj, eto mene sutra opet, ovaj put dodjem dobro
naoružan, hlače od azbesta, na glavi ona kugla šta
ronioci oblače kad idu na 123 metra dubine, čizme
ribarske do struka, troduple veterinarske rukavice
do ramena, slatko mu se nasmijem u brk, a momak,
je si l' se zasro od straha, a on u prasne u
smijeh, sve mu one koštice frcaju na sve strane,
dobro reko, seronjo, saš vidit čija baka crveni
šipak bere, i taman kad sam zakoračio u grm, onako
dosta opterečen opremom a i onaj otvor na kugli i
ne pruža baš neku šansu pogledu, zapnem o nekakvu
kupinu, malo me baci iz ravnoteže, pa da ču se
prihvatiti za bršljan kad i on nije baš od neke
koristi, prevalim se ko baga na leđa sa sve četri
u zraku, nemoš diči onu kuglu-glavu sa zemlje,
iskoprcam se na jedvite jade, skinem tu kacigu sav
uparen od znoja, pogledam oko sebe a ono ko kad
sam na pozornici u nekom kabareu, on, šipak jedan
mulac, krepaje od smijeha, sav se zacrvenio, jedna
breza se pregrčila u struku i upire onim granama u
mene, miš izašo iz rupe, oči izbečio, a dve vrane
šta nemilosrdno tuku po klipovima kukuruza samo se
kumaju krilima i opizdile nekakvu graju, a dobro
junačino, reko šipku, malo sam se sjebo ovaj puta
a i mrak brzo pao nekako, eto mene sutra opet, i
taman sad kad sam skovo super dobar plan uz upotrebu
motorke za drva, omanjeg bagera i  valjka za tucanik
vidim ovde kroz prozor jato čvoraka, sve i jedan musav
po kljunu od nečeg crvenog, pitam ih, šta je raja,
natukli se komšijinog paradajza ili dobili batina po
kljunu, a? a jedan če debeli, najcrveniji po kljunu, kaže, 
ma jok, eo senatukli šipaka, i sad jedva čekam da idem vidit
jesul mi sjebali šipak, mulci jedni


prvi-stupanj @ 00:00 |Isključeno | Komentari: 9 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.